Online informator
Historijske sveske
Anketa
Koji sadržaji iz historije vas najviše interesuju?






Kontakt
  • histsves@gmail.com
Novosti


Blog
petak, listopad 26, 2007
    Ratom unesrećeni fondovi i poremećeni ritam rada biblioteka u Bosni i Hercegovini, kao i blokada u distribuciji izdavačke produkcije unutar i okolo Bosne i Hercegovine tokom rata, predstavljali su svojevremeno uporište za procjenu dugotrajne i značajne informacijske praznine u spoznaji napisanog o bosanskohercegovačkoj prošlosti. Očekivalo se da će završetak rata voditi procesu općeg normaliziranja i da će se, prema njegovom intenzitetu, brže ili sporije, popunjavati taj duboki jarak. Držalo se da će informacija u poslijeratnom izdavaštvu, i uz egzistiranje strasti, ipak biti pravovremenija, te da će neke bolesti duhovnog ozračja polako jenjavati. No, kako ni u Bosni i Hercegovini niti okolo nje sam kraj rata nije shvaćen kao završetak jednog procesa, pojam normaliziranja prešao je, kao i sva druga očekivanja, u neku drugu dimenziju i očito je da će čekati daljnja ‘bolja vremena’. Prilagođavanje stanju stvari, koje redovno za sobom vuče zaostajanja, već bere plodove naučne bezperspektivnosti. Opća klima danas bi se lako mogla nazvati prisilnim fosiliziranjem lokalnih stvaralaštava, čvrsto ograđenim kotlinama i labirintom prepunim istovrsno šarolikih i identično grubo zabarikadiranih vrata. Ratom stvoreni informacijski jarkovi produbljuju se i šire, već su neprohodni i hrle prema kanjonima. Biblioteke od kotline do kotline “zadovoljne” avlijskom produkcijom, ostaju bez obaveznih primjeraka iz ‘susjedstva’ koja se javno ne poznaju. Čini se da će ‘bolja vremena’ najveći dio ratne i aktualne produkcije dočekati naslovima u rijetkim i nepotpunim bibliografijama kao polaznom osnovom. Ugrožena je pozicija stvaralaštva, istraživačkog rada, kritike i valoriziranja. Suvremeni svjetski tokovi su, i od ranije udaljeni, gotovo nesagledivi. Jaka je tendencija da se svako izvanavlijsko i izvankotlinarsko sagledavanje i pristupanje, u avlijama i kotlinama – odbrambenim mehanizmom smatra “ostacima”, “krizom samosvijesti” i vraćanjem okvirima prošlih režima. Kao da je ono čemu se teži - nauka, dodirljivo i strogo kontrolirano vlasništvo ideoloških okvira na vlasti i oko vlasti, u naciji i oko nacije.
    Napisano, ipak, putuje. Najviša stručna razina ne zastarijeva, prije ili kasnije stiže u svaku kotlinu. Njeno valoriziranje, sporo ali stabilno, nalazi svoje mjesto u razvoju struke. Prepoznaje se pojavnošću svojih parametara, disciplinom istraživačkog postupka, suvremenom metodologijom, ponudom konstruktivnog dijaloga i respektabilnom uskostručnom recenzijom.


*

    Prikupljanje napisanog o bosanskohercegovačkoj prošlosti često je polazna osnova za raznovrsna valoriziranja historiografskog i kulturološkog rasta. Za svakog stručnjaka i ljubitelja starine to je neophodan početni zadatak. Bibliografija se u tom pravcu prezentira kao značajna ‘služavka’ u olakšavanju rada.

    U pregledu napisanog o srednjovjekovnoj Bosni rad bibliografa, historičara medievalista, bibliotekara i ljubitelja starine ne bi se mogao smatrati dovoljno sistematiziranim. U Bosni i Hercegovini medieva-listika nema brojne vidove suvremeno organiziranog rada (kadrovski sistem, instituciju, časopis, kao ni redovna sastajanja, naučne skupove, projekte, tečajeve). Svoj rad medievalisti ostvaruju raspršeno u okviru zajedničkih institucija (fakulteta, akademija, instituta, muzeja i dr.), usaglašavajući kompromisno svoju “školu” u sudbini zajedničkog izraza struke svoje institucije. Na svakom mjestu skupnog izraza struke, slabim kvantitetom, različitim intenzitetom i kvalitetom, izraz medievalista u Bosni i Hercegovini oduvijek je u sjeni nepovoljnog društvenog valoriziranja.

    Pored nedostatka društvene brige, ni redovno hiperkritički zahtjevi medievalista historičara u “podjeli posla” nisu rezultirali definiranjima svojih stvarnih potreba. Od medievalista u Bosni i Hercegovini, bibliografija je kao pomoćna historijska nauka potisnuta bez davanja značajnijih vlastitih metodoloških obilježja.

    Neistraženi i nenapisani pravac pregleda historijata bio- i bibliografskog pristupa bosanskom srednjovjekovlju je uveliko potreban. Prema ostvarenom uvidu, sasvim sigurnim se pokazuje bogat niz solidno i odlično obrađenih bio- i bibliografija određenih tematskih i vremenskih okvira kao i pojedinih autora. Istaknuto, jedini potpuno okvirni pristup biobibliografiji napisanog o bosanskom srednjovjekovlju u novije vrijeme sačinio je Pavo Živković objavljivanjem Bibliografije objavljenih izvora i literature o srednjovjekovnoj Bosni, 1982. godine. Živkovićevom bibliografijom, sa zapaženim konstruktivnim kritikama i dopunama, učinjeni su kvalitetni pomaci u olakšavanju pristupa napisanom o srednjovjekovnoj Bosni te autorima najznačajnijih djela.

    Bibliografija koja se ovdje predstavlja čitaocima svojevrsni je nastavak na bibliografiju Pave Živkovića. Sama po sebi ne donosi bitnija standardiziranja. I ona je sekundarna. Zamišljena kao interno pomagalo, prerasla je u prilog potrebi definiranja izučavanja i rada na biobiblio-grafiji bosanskog srednjovjekovlja sa jedne strane, te ispruženu ruku u pravcu prevazilaženja nastalih prekida u informacijskom kretanju napisanog o srednjovjekovnoj Bosni, sa druge strane. Ti dobronamjerni okviri njene svrhe, sa istim željama se upućuju i velikom broju ljubitelja starine, kako bi svoj pristup i prepoznavanje stručne razine, bjekstvom od učestalog suvremenog poimanja historije kao proizvoljne konstru-kcije, naročito konstrukcije “racionalizma sadašnjosti”, sami kontekstualizirali u zamašnoj izdavačkoj produkciji.

*

    Vremenski period obuhvaćen Bibliografijom obuhvata izdavačku produkciju od uključivo 1978. do uključivo 2000. godine. Iznimno, uvršten je i manji broj radova objavljenih ispod razine donje vremenske granice, a za koje je pronađena recenzija iz ovdje zacrtanog okvira. Pri tom, za takve radove objavljene recenzije prije 1978. godine, nisu uzimane u obzir. Na gornjoj vremenskoj granici uvršteni su, u malom broju, i radovi koji su izašli s “produženom vremenskom distancom izlaženja” (časopisi sa zadržanom oznakom izlaženja 2000.g. iako su izišli iz štampe tokom 2001.g., dvobrojevi časopisa 2000.-2001., kalendari za 2001. godinu). U obzir nisu uzete recenzije, ocjene, prikazi i osvrti koji su objavljeni tokom 2001. ili 2002. godine, iako se odnose na izdavačku produkciju iz ranijeg, ovdje centralnog vremenskog okvira.

    Prostor obuhvaćen Bibliografijom, blago rečeno je dvodimen-zionalan. U njegovom središtu je srednjovjekovna Bosna u svojim razvojnim teritorijalnim fazama. Ovdje su uvršteni i radovi koji prate historiju kroz prizmu “današnjih granica Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku”.

    Takvim dimenzijama prostora Bibliografija se kronološki vezuje uz produkciju vezanu za historiju od doseljavanja Slavena do pada srednjovjekovne bosanske države 1463., kao i pada posljednjeg uporišta hercegove zemlje 1482.g. Nerijetko, tu su i radovi koji kroz osmanski period i dalje, ili u antici, u svojoj retrospektivi ili perspektivi sežu u srednji vijek.

    Prilikom sortiranja podataka uzimano je sve što je objavljeno, bez obzira na stručni nivo napisanog. Pored uskostručnih radova, zasebnih monografija ili radova u stručnoj periodici, te kvalitetnih pristupa struke u izvanstručnoj, širim krugovima čitalaca pristupačnijoj izdavačkoj produkciji, u kojoj se sud struke prepoznaje zavidnom samozatajnošću i samokritikom, u obzir su ušli i naučno-popularni radovi, publicistika, revijalna, mjesečna, polumjesečna i sedmična izdanja, pa čak i dnevna štampa i školska izdanja, u kojima je nivo pristupa šaroliko neujednačen, do razine slabog i beznačajnog. Razlozi za ovakvu prezentaciju proističu iz potrebe potpunijeg sagledavanja i prezentiranja aktualnog duhovnog ozračja bosanskog srednjovjekovlja u i oko Bosne i Hercegovine. Po strani stoji i djelimični stvarni osnov, činjenica da se u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini mogućnosti za stručni izraz bile ograničene, te potrebe da se vidi tko se čime bavi. To je ujedno, danas u Bosni i Hercegovini, za materijalne i političke, na nekim mjestima i “stručne nosioce duhovne nadgradnje” i neke koji se predstavljaju stručnjacima, ona “aktualna avlijska ravan” koja podrazumijeva satisfakciju “stvara-lačkog”.

    Širina objavljenog i uvrštenog u Bibliografiju karakterizira se vrlo značajnom, naročito stručnom produkcijom, koja prati susjedstvo srednjovjekovne Bosne (i “Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku”) i koja se naslanja na historiografsku produkciju direktno posvećenu bosanskom srednjovjekovlju. I nekoliko istaknutih općih pristupa historiografiji, pomoćnim historijskim naukama, historiji pisma, jezika, književnosti, kulture, umjetnosti i dr., kao i metodologiji istraživačkog rada, dobronamjerno je prezentirano kao korisno uporište u pristupu i spoznaji bosanskog srednjovjekovlja.

    Lepeza objavljenog pokušala se prikazati raznim parceliziranjima, na mnogim mjestima zasebnim zavođenjem ponovljenih ili dopunjenih izdanja, skupno ponovo objavljenih radova, pa čak i navođenjem naslova pojedinih dijelova “feljtona” u štampi.

    U Bibliografiji svoje su mjesto, zasluženo, našle i recenzije, prikazi, ocjene, osvrti i kritike, kojima je prezentirana i ocjenjivana objavljena produkcija. Označene su zvjezdicama i postavljene ispod bibliografskih jedinica na koje se odnose (skraćeno su navođene, radi štednje prostora). I tu je širina podrazumijevana, pa su, pored stručnih pogleda, uvrštavani i “utisci”, kao i promotivni izvještaji o pojedinim izdanjima ili naučnim skupovima.

*

    Bibliografija se sastoji od 7 cjelina. U njima je po prezimenima autora ili po naslovima produkcije, abecednim nizom, izvršeno globalno tematsko raščlanjivanje prikupljenih podataka. Pored imena i prezimena autora te naziva rada, uvršteni su izdavači i vrsta njihovog izdanja, mjesto izdanja, godina izdanja i broj strana. Ponuđeno predstavlja izraz manje-više, ili više-manje, uspješnog raščlanjivanja u cilju lakšeg sagledavanja napisanog. Tematsko razdvajanje je i inače najteži dio posla pri prezentiranju bibliografske građe. Niz suvremenih monografskih pristupa kroz historijat, na primjer grada ili župe, određenog vremenskog perioda i sl., obrađuje više ili čak sve segmente koji se u svih sedam cjelina nude (političke prilike, topografiju, društvo, privredu, vjeru, kulturu, kao i izvore u svojim prilozima i dodacima). Njih je teško uspješno valorizirati pred korisnikom bibliografije. Također, određeni broj jedinica svojim naslovom ne upućuju ponekad na suštinu niti na dimenzije napisanog, pa ih je otežano detaljnije razaznavati. O reda-kcijskim ili uredničkim naslovima u štampi da i ne govorimo. I jedinice koje svojom suštinom tretiraju starija ili novija razdoblja (čak i suvremenija) svojim naslovom mogu da zbune korisnika. U svim slučajevima dodatne anotacije su izostale.

    Pored osnovnih cjelina, Bibliografija je snadbjevena, na početku pregledom kratica kojima se bitno smanjio obim ukupne prezentacije, te, na kraju, registrom autora.

    Najvećim dijelom sadržina Bibliografije obrađena je stvarnim uvidom. Dio građe je preuzet iz postojećih bibliografija, korisnih vodiča koji su prezentirani u svim cjelinama, kao i iz samih radova. Zacrtana koncepcija, ograničena materijalnom pozicijom autora, imala je sužen prostor za pristup bibliografskoj građi u Bosni i Hercegovini i izvan njenih okvira. Pored velikih, još uvijek živućih poslova na usklađivanju stanja očuvanog fonda, biblioteke ne dobijaju ni danas sve obavezne primjerke. Slabija materijalna pozicija i nedovoljna razmjena uslovljava selektiranu nabavku. Dio ratne produkcije otežano je pronaći i kod izdavača. Na mnogim mjestima angažmanom bibliotekara, autora i ljubitelja knjige vrše se prikupljanja. Na ovom mjestu ne treba posebno podvlačiti, ali treba znati da se radi o izdavačkoj produkciji koja je ujedno, na mnogim mjestima, i jedino dostupna izvorna građa suvremenog doba. 

*

    Detaljniju ocjenu napisanog kroz Bibliografiju razina ovog uvoda i mogućnosti autora ne dozvoljavaju. Za šira medievalna istraživanja i sintetiziranja ovaj kronološki i sadržinski okvir je relativno mjerljiv. Mjerilom zaokruženih procesa u historiografskom rastu, on ne predstavlja odgovarajuću cjelinu. Po svemu je dio dvaju globalnih okvira u kojima je promjena duhovnog ozračja sa fizičkim prekidima drastično izvršila razgraničenje. Različita ponovljena i dopunjavana, ranije valorizirana izdanja, uveliko usložnjavaju i odvlače pažnju prema poziciji ocjene napisanog uopće o bosanskom srednjovjekovlju. Po mnogo čemu prijelomna je cjelina, sa egzistirajućim preispitivanjima i redefiniranjima. Treba istaći da je rad na izvornoj građi prepoznatljivo mjerilo vrijednosti. Rad na neobjavljenoj građi je u naglom opadanju. Najvišoj razini, stručnoj razini, dio uvrštenog, publicističkog, kompilatorskog i nivoa beznačajnog, biće i ostaće samo u informaciji ove Bibliografije.
  Obzirom na pristup opservacija je svakako potrebna. Moglo bi se reći da se kontekstualiziranje pristupa bosanskom srednjovjekovlju nalazi u raskoraku između nasilnih stvaranja barijera, kočenjem ranijih definiranja, i pokušaja reafirmiranja i redefiniranja istinskih vrijednosti. Ipak, najviše zloupotrebe i neozbiljnosti ide linijama prisilnih krojenja nacionalnih i nacionalističkih pristupa bosanskom srednjovjekovlju. Takvim nastojanjima kao problem su postavljeni, prije rata u Bosni i Hercegovini i oko nje, uhodani tokovi.

 Istaknuti dometi ključnih, srpske i hrvatske historiografije u proučavanju bosanskohercegovačke prošlosti, rezultirali su i stvaranjem vlastitih uzusa i škola naspram težišnih pitanja bosanskog srednjo-vjekovlja. Uprkos suprotnostima i približavanjima, zbog egzistiranja principijelnosti, one su, zapravo, prepoznatljivi odraz kretanja novovije-kovne historije u i oko Bosne i Hercegovine. Naravno, ni “ono između njih” nije imalo drugačije okvire.

    Pojam novog, modernog izraza u pristupu bosanskom srednjo-vjekovlju utemeljio je Anto Babić. Njegovim djelom stvorena je jedinstvena medievalna škola. Jedan od najboljih poznavalaca bosanskog srednjovjekovlja, predstavnik srpske historiografije u pristupu bosan-skom srednjovjekovlju, Sima Ćirković, bezrezervno je Babićevu veličinu označio spoznajom da čitajući njegove radove čitalac ne može da odredi koje je nacije autor. Takvom jednostavnom pozicijom slikovito je apostrofirana kompleksnost temeljne značajke novog pogleda.

    Raskidajući s nacionalnim i nacionalističkim pristupom bosanskom srednjovjekovlju, Babić je svojim djelom ponudio uzus pristupa koji je i u njegovom vremenu teško odgovarao tadašnjoj bosanskohercegovačkoj zbilji. Iako je Babić respektiran i u srpskoj i u hrvatskoj historiografiji, rijetko je prihvaćan kao ravnopravna i konkurentna škola u pristupu bosanskom srednjovjekovlju. Anacionalan i anacionalistički pristup omogućava bosanskom srednjovjekovlju životnost koja je najbliža uzusima moderne svjetske historiografije. On je rasterećen suvremenih državnih i narodnih okvira koji se interesno ugrađuju u bosansko srednjovjekovlje. Bjekstvo od suvremenih “otežanih” poimanja u pristupu bosanskom srednjovjekovlju spojilo se u Babićevom djelu, mjerilom historiografije uopće, sa činjenicom da bosansko srednjo-vjekovlje (koje i ne poznaje državotvorne okvire i naciju devetnaestog i dvadesetog stoljeća), nije određivalo niti određuje modernu, suvremenu i najsuvremeniju historiju Bosne i Hercegovine. Produkcija Bibliografije, najvećim dijelom, naprotiv, pokazuje da je teško prepustiti historiju historičarima, te da je odbrana suvremenih pozicija u pogledu na bosanskohercegovačku zbilju utemeljena na uglovima pristupa bosanskom srednjovjekovlju.

    Nerijetko se, svjesni veličine Babićevog djela, kao i njegovih učenika, (najzad, takav primjer su i kvalitetni dometi srpske i hrvatske historiografije u pristupu bosanskom srednjovjekovlju), mnoga kotlinarska dokazivanja danas ukrašavaju njihovim citiranjem. Jako raspršene kotline u Bosni i Hercegovini, pa i oko nje, svaka bi da ugradi Babića u svoje vitrine, a ipak ga ne mogu “kontinuirati” uzusima kotlinarskog shvatanja o povezanosti suvremene bosanskohercegovačke zbilje i pristupa bosanskom srednjovjekovlju. Nisu rijetki ni slučajevi kada u suvremenim dokazivanjima Babić, jednostavno, “nemajući državu i naciju”, nema mjesta ni u stručnom aparatu.

    Dio djelatnika najnovijeg vremena (i prije rata), dimenziju poimanja bosanskog srednjovjekovlja, u školi i deetatizaciji i denaciona-lizaciji pristupa, prihvatio je i prihvata je kao kompromisnu poziciju modernog bosanskohercegovačkog izraza (“lokalno”) naspram tokova srpske i hrvatske historiografije. Takvim “pomirljivim” stavovima dodatno se neuspješno, suvremena nacionalna i nacionalistička složenost pozicije Bosne i Hercegovine ponovo prenosila i prenosi u pristup i u bosansko srednjovjekovlje, ublažavajući jasan stav Babićeve škole.

    Najnovija kriza stvaralaštva, odraz suvremenog udara na poziciju Bosne i Hercegovine, državu moderne i suvremene historije Bosne i Hercegovine, proizvela je niz nacionalnih i nacionalističkih pristupa u proučavanju prošlosti Bosne i Hercegovine. Razvrstavanja su “u toku”. Prema suvremenim nacionalnim i nacionalističkim pozicijama definira se opet pristup bosanskom srednjovjekovlju. Novina, u odnosu na brojne krize u kojima su srpska i hrvatska historiografija bile bliže ili dalje u stavovima, je u činjenici da neizvjesnost suvremene pozicije Bosne i Hercegovine ruši etabliranje “sa više pozicija ateističke” Babićeve škole, koja se pogrešno poistovjećuje sa, za mnoge, negativnim ishodom i razriješenjem suvremene bosanskohercegovačke zbilje. Ni pozicija “stvaralaštva kompromisa” se ne smatra pogodnim rezultatom. Suvremenost pokazuje da je ohrabrivanje rađanja bošnjačke škole u pristupu bosanskom srednjovjekovlju, interesno, novo kompromisno pokriće u iščekivanju i “dogovornom riješavanju” budućnosti Bosne i Hercegovine.

    I uz zategnutu šarolikost pristupa, Babićeva škola egzistira kao vrhunac stručnog pristupa bosanskom srednjovjekovlju. Da li prelazi u idealizam? Riješenje bosanskohercegovačke zbilje, naravno, s tim nema (ima?) veze.

Doc.dr. Esad Kurtović


hist-sves @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 0