Online informator
Historijske sveske
Anketa
Koji sadržaji iz historije vas najviše interesuju?






Kontakt
  • histsves@gmail.com
Novosti


Blog
četvrtak, listopad 25, 2007

Tekst koji slijedi bio je opširan za tjedni tisak, stoga ga ovdje predstavljamo u cjelini. Komentari su dobrodošli. Tekst nam je poslao naš stalni suradnik doc.dr. Esad Kurtović sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Esad Kurtović,


koautor udžbenika za šesti razred osnovne škole kod izdavača Sarajevo Publishing

 

SEDMI I OSMI RAZRED SU MILA MAJKA

           

            Otvorena rasprava o udžbenicima historije za osnovnu školu u časopisu Dani rezultirala je kritikama na račun autora Hadžije Hadžiabdića i novog izdavača Bosanska knjiga iz Tuzle. Detaljnije su osporavani sadržaji udžbenika za VII i VIII razred.

            Ono što je uradio gospodin Hadžiabdić (tako prepoznatljiv u daljim redovima, mada je on samo koautor) jeste nus proizvod koji može odvući u propast čitavo naše školstvo, ali javnosti bi kao informaciju trebalo ponuditi i bolje rezultate koji postoje, te konkretnije adrese i lobije kao problemske smetnje u potrazi za boljim rješenjima današnjeg obrazovanja. Dakle, pored navedene, po svemu sudeći, fantomske izdavačke kuće Bosanska knjiga koja je, pokazano djelom, tj. u praksi, frtalj od izdavača Sarajevo Publishinga i direktora Mustafe Alagića, u Federaciji Bosne i Hercegovine udžbenike historije kao duže setove imaju i Bosanska riječ iz Sarajeva (također nova kuća na tržištu kada su udžbenici historije u pitanju) i Sarajevo Publishing iz Sarajeva (koji se afirmirao u ovoj 'branši', po ocjeni nastavnika najboljim izdanjima za period 2003-2006 godine). To su ujedno i znatno kvalitetniji pristupi od osporavanog seta udžbenika Hadžije Hadžiabdića. U svakom slučaju odobrena su tri seta udžbenika historije za osnovnu školu.

Bez namjere za iscrpnošću ovdje pokušavam pojasniti kako je moguće da se uopće desi da se jedan čitav set ovako slabih udžbenika gospodina Hadžiabdića pojavi kao nazovi zakonski validan na našem tržištu znanja. Po svemu, za neke izdavače kvalitet napisanog i zdravlje čitalaca nisu ni najvažniji ni elementarni rezultat. Najvažnije je osigurati tržište, a tu se za ovu priliku pojavio iskušani rezervni igrač Sarajeva Publishinga gospodin Hadžija Hadžiabdić. Isti scenarij izveden je i 2005. godine kada je Hadžiabdić za Mustafu Alagića osiguravao prodaju udžbenika na području Tuzle, Sarajeva ... Pare ipak nisu jedini osnov za rađanje Hadžiabdića. Tu je i drugi vezivni razlog – struka. Gdje je njegova struka? Kako je on prošao pored struke? Gdje počiva slabost struke?

            Donedavno je u Bosni i Hercegovini pisanje udžbenika historije bilo izvan uskostručne sfere i pojedinih specijalnosti. Ipak, noviji razvoj historiografije u svijetu toliko je proširio proučavanje i saznanja iz pojedinih segmenata da se to odrazilo i na pisanje udžbenika historije. Sluh historičara za pojedine oblasti toliko se izoštrio da se pokazalo da nekadašnji koncepti pisanja kompletne historije 'OD NOJA DO AVNOJA' više ne mogu proizvoditi ujednačen stručni kvalitet ni u elementarnim udžbenicima za osnovnu školu. Svojevrsna revolucija u Bosni i Hercegovini učinjena je kada je Sarajevo Publishing 2003. za ponudu udžbenika historije imao autore kao predstavnike uskostručnih oblasti za svaki udžbenik posebno. Tada je to hrabro i pod teškim napadima izveo upravo pomenuti Mustafa Alagić. To se pozitivno odrazilo i sasvim je izvjesno da budućnost kvalitetnijeg pisanja udžbenika za osnovnu školu podrazumijeva i uskostručne specijaliste u autorskim timovima. Bilo je to i sada u onoj konkursnoj zavrzlami predviđeno. No, gospodin Hadžiabdić uz podršku Mustafe Alagića, sada radi sve sam.

Banalan pimjer izostanka uskostručnosti i očitu demonstraciju polazišnog kapaciteta dajemo kroz prizmu gospodina Hadžiabdića u udžbeniku za šesti razred osnovne škole gdje isti autor u Humsku zemlju ubraja Trebinje (?), a bosansko primorje mu obuhvata dug pojas jadranske obale od Biograda do Bokokotorskog zaljeva (?). Elementarno nepoznavanje topografije srednjovjekovne Bosne demonstrirano je i na drugim primjerima gdje je dopunjeno nepoznavanjem geografije Bosne i Hercegovine. Podrinje mu obuhvata 'prostor oko srednjeg toka rijeke Drine' a u sastavu tog Podrinja stavlja i Srebrenicu i Goražde i Čajniče. (?) I bez poznavanja historijskih činjenica, navedeno će pročitati neko i u Goraždu pa će se upitati a gdje je onda gornji tok rijeke Drine i gdje je gornje Podrinje. Humska zemlja, Bosansko primorje i Podrinje su historijske kategorije koje u srednjem vijeku imaju svoje jasne konture kao klasični termini koje struka izuzetno dobro poznaje. Nezamislivo je igrati se njima u školskoj izvedbi. Dakle, gdje je gospodin Hadžiabdić pronašao navedene informacije onakvim kakvim ih navodi? U kojoj bibliografskoj jedinici od onih koje navodi u svome spisku literature? Kada smo kod literature, stoji otvorenim pitanje i u kojoj knjizi je pronašao materijal za pregled teritorijalnopolitičkog razvoja Bosne u ranom srednjem vijeku (na str. 94-95)?

Pored topografije i hronologija mu ima posrnuća. Na str. 105 stoji sljedeće "... koji je sastavljen krajem XIV stoljeća (oko 1357. godine)". (?!) Primjer koji slijedi je za sladokusce: str. 103: «Tokom XII stoljeća u Bosni se javlja i Crkva bosanska», pa nešto niže na istoj strani: «Prve konkretnije podatke o Crkvi bosanskoj imamo tek krajem XII stoljeća», a na str 106: «Patarenstvo ili bogumilstvo (Crkva bosanska) je bilo znčajan faktor u Bosni. Već u XI stoljeću bilo se jako raširilo iz Makedonije i Bugarske po Raškoj, Zeti i najviše Bosni». (?!) Nevjerovatno! Zlurado bi rekli – sitnica, sto godina gore-dole, ali zašto uvijek različito! Ako to može ovako, tj. svakako, tj. nije ni važno kako, zašto se tu hronologija onda uopće navodi! No, gospodine Hadžiabdiću, kada insistirate, znate li uopće da NE ZNATE kada se prvi put pominje Crkva bosanska u historijskim izvorima? Savremena historiografija ima profiliranja koja su rezultat na stotine kvalitetnih radova i najmanje desetak monografija o vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni. Dakle, pravo pitanje je da li Hadžiabdić uopće zna gdje griješi u nekim situacijama. Postoji li uopće literatura koju on koristi za pregled vjerskih prilika u srednjovjekovnoj Bosni? Pitanje je da li bi potpisana urednica (Derviša Pleho, prof. historije) sada htjela potpisati udžbenik za šesti razred historije.

Dat ćemo još po koji niz kojim, oni koji to znaju u našoj struci, zaokružujemo sluh historičara Hadžiabdića: "Na čelu Crkve bosanske je bio djed (did), ostali svećenici su se nazivali strojnici, gosti i starci". (?, znaju li Derviša Pleho i gospodin Hadžiabdić u čemu je ovdje problem?) "Tvrtko se 1377. godine u Milama kod Visokog krunisao za «kralja Srbije, Bosne, Primorja i zapadnih strana»". (?, a ovdje ?). Dakle, na sceni je tipična 'ulična historija'.

Poduži spisak ovih bisera bi mogao, zavisno od raspoloženja, zamarati ili razveseljavati publiku koja zna u čemu je problem, ali detaljno iscrpljivanje pokazuje da će nastavnici koji budu radili samo po ovim sadržajima imati dodatne probleme u svome radu. Porazno je što ovakve i slične primjere izostanka sluha historičara i medievalne struke na jednom mjestu (ovako na hrpi) ni manje relevantna literatura ne poznaje. Čista paralelna historiografija. Pravi hibrid kojeg – ono - da ga nema trebalo bi ga izmisliti kao primjer da se vidi dokle se sve može ići i šta sve može proći: malo neispravne prepisivačine, malo vlastitih opservacija koje su plod logike drugih irelevantnih do razine ulice, malo vlastite logike koju ne bismo pripisali ni ulici i nigdje sluha historičara. Dakle, govorim samo o materijalnim greškama. Druge aspekte i ne otvaram.

Česta meta prepisivanja i zloupotrebe je gospodin Fahrudin Isaković, dugogodišnji pisac udžbenika historije, naročito ovog predratnog, socijalističkog vremena. Treba li napominjati da Hadžiabdić nema gospodina Isakovića u spisku literature! Trebalo ne trebalo, nema ga. Na jednom mjestu to se ovako izvodi -  Isaković: '... pop Dukljanin u Ljetopisu gdje kaže da je to prostrana zemlja koja zahvaća prostranstvo od Drine do jadranskog razvođa'; Hadžiabdić: 'U svom Ljetopisu on pominje Bosnu i kaže «da je to prostrana zemlja koja zahvata prostore zapadno od Drine do jadranskog zaleđa». Znaju li Hadžiabdić i Pleho šta su navodnim znacima autorski i urednički stavili u usta popu Dukljaninu (Grguru barskom)? Jesu li ostvarili uvid u 'IZVOR' da to urade? Znaju li uopće da li je ispravno ono što je gospodin Isaković naveo? Ne, ne i ne! Dalje, očito ne znaju ni šta je razvođe a šta zaleđe? Ne! Zna li Dukljanin šta je razvođe? Zna li Dukljanin šta je Jadran uopće? Zna li gospodin Hadžiabdić je li Drina sastavni dio Jadranskog zaleđa ili razvođa? Šta je IZVOR a šta LITERATURA u svemu ovome? Na sceni je tipično netačno prepisivanje i izmišljanje izvornih vrijednosti od strane gospodina Hadžiabdića, a na osnovu neprovjerene i sekundarne literature. Prenesimo ovu 'sitnu' Hadžiabdićevu liniju u savremeno doba, na savremenije i tzv. osjetljivije teme i to će onda svima biti 'malo jasnije' i 'interesantnije', sa primjerom – x@y –, na primjer: 'o značajnom liku Radovana Karadžića' ili 'o značaju Alije Izetbegovića' -, do  razine da bi 'zbog ove sitnice' i 'glave letjele' od srdžbe i da bi udžbenik bio 'glat' zabranjen uz odobravanje 'poznavalaca' savremene (x@y) historije ... Za one koji hoće da vide pravo stanje stvari u Dukljaninovoj postavci, naročito kroz odnos izvor i interpretacija pogledati: Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, 457-458.

Udžbenik gospodina Hadžiabdića koji je za srednji vijek (i opća historija i srednjovjekovna Bosna) prepun 'nekakvih klasa' (stariji znaju šta je to bilo) koje više mnogi ne spominje ni kada treba, a kamoli kada ne treba, zaboravlja da smo nešto proživjeli i preživjeli pa navodi u nekadašnjem stilu da "Najbrojnije narodne mase, ipak, nisu imale povoljan položaj i prava", te da "Zbog toga su eksploatisane narodne mase htjele da izmjene društveno uređenje" (str. 68). ????? Dakle, gospodine Hadžiabdić, gospođo Pleho: odakle je ovo prepisano? Jeste li pročitali šta novo od vremena kada ste studirali? Nemam želje da provjerim ima li ovih 'eksploatisanih narodnih masa spremnih da mijenjaju društveno uređenje' u udžbenicima sedmog i osmog razreda. Jesu li evoluirale i tko su 'te' snage sada? Da to možda danas nisu 'one snage' iz Tuzle koje mogu i smiju da zabrane federalni udžbenik?! Ne mogu sami da napišu 'kantonalni' ali mogu da sruše 'federalni'! Neko bi rekao da im svaka čast! Međutim, te snage, kao i dosadašnji pobjednici, samo svoje aktualno stanje shvataju relevantnim predmetom historije u osnovnoj školi. Što i ne bi, jer u srednjem vijeku svoje blago i baštinu ne mogu prepoznati kao relevantnu činjenicu.

Na strani 78. može se pročitati kako je 'stvorena' izvjesna: 'suma' (?!), (kada se ne zna prepisivati ostaje takav vakum u izrazu). Uporedite, kada se prepisuje iz starih socijalističkih i novih udžbenika kako to izgleda (grdno i čemerno) kroz pisanje o jednom te istom u 'Narodnom stvaralaštvu' i 'Viteškoj kulturi'. Gospodin Hadžiabdić je tu napravio pravu 'miks historiju' ('frankenštajn verziju'), a da to očito i ne zna. Bez elementarnog sluha.

Vrhunac izostanka uskostručnosti je i de fakto neuspješno imitiranje stručnog aparata linijom naučnog rada tipa: «IZVOR 1 ... Olovo je ...». Kada pročitate uputu za navedeni 'IZVOR' (D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja) vidite razliku u tekstu D. Kovačević-Kojić i Hažiabdića. Uopće nije korišten navođeni 'izvor' nego čitanka Mesihović-Kurtović-Hajrulahović. A autori čitanke Mesihović-Kurtović-Hajrulahović su objasnili izmjene teksta. Prepisivač (Hadžiabdić) to nije uočio, pa umjesto nauke, koja se mogla i imitirati ponavljanjem iste radnje originalnih djelatnika – otići na lice mjesta i pisati – ono: neuka prepisivačina.

No, tu su bili recenzenti da ove i slične bisere prepoznaju ... Podrazumijeva se da pri pisanju udžbenika historije budu prisutni i predstavnici uskostručnih oblasti koji bi mogli da prepoznaju barem osnovne elementarne vrijednosti historiografije. No, očito je da to treba biti i među recenzentima. Uz dužno poštovanje, ali ovoga puta recenzenti su dobrano ispreturani za pojedine razrede da su trebali pošteno da se iskažu nekompetentnim za dodjeljeni im posao. Svakako, i da ih je imao tko poredati, relevantnog predstavnika za srednji vijek nije ni bilo među njima. Dakle, ovakav nemar u rezultatu – pojava slabog udžbenika historije za šesti razred osnovne škole - posljedica je činjenice da relevantnog predstavnika struke nije bilo ni među autorima ni među recenzentima. Tako se stvara NUS PROIZVOD.

Definitivno i za recenziranje udžbenika historije trebaju uskostručni specijalisti. Kako objasniti drugačije da su onoliki hadžiabdi biseri prošli pored recenzenata. Bisera ima svuda, ali i štamparskih i tehničkih pogrešaka. No, oni su bili rijetki i daleko sitniji u ranijem vremenu. U jednom udžbeniku je nizom izdanja prolazila 662 a ne 622 kao relevantan datum za Hidžru. Niko da se sjeti da to izbaci. Ni autor ni recenzenti. Autori kažu da ponovljena izdanja udžbenika izdavači štampaju bez njih (time ih dodatno ne plaćaju) pa autori i nemaju prostora da poprave te sitnice. Danas je veliki propust pisati da je Miroslavljevo jevanđelje pisano glagoljicom, no tek istančan sluh medievaliste zna da niz riječi linijom 'vjera gospodska i vjerna služba' treba da se ispravno navodi kao 'vjerna služba i vjera gospodska'. Ako recenzent ne može to prepoznati, onda je jasno i zašto imamo pogreške i u boljim udžbenicima ali i manje savjesne autore poput Hadžiabdića na sceni. Udžbenike ne može pisati tko hoće i kako hoće ukoliko mu to i ne dozvolite! Ministarstvo obrazovanja mora ispraviti ovakve pogreške u pogledu kriterija za stručni pristup autorskog tima i naročito izbora recenzenata jer recenzenti su zadnja stanica za ovakve sramote.

            Slabost struke počiva i na činjenici da se Federalno ministarstvo obrazovanja odlučilo za konkurs ne programom nego programima kao dokumentima koji sami sebe isključuju i omogućavaju propuste te 'shvatanja' (Federalni program, zajednička jezgra, smjernice i sl.). Kolika je kontradiktornost u pitanju to može da potvrdi i činjenica da su sva tri odobrena proizvoda na kraju različite ponude i po gradivu (uprošćeno kazano po broju i nazivu časova) i po vrsti prezentacije (udžbenik sa čitankom, udžbenik sa radnim listom, udžbenik sa dodatkom za pojedini kanton i sl., a uskoro će se radi prodaje a ne zdravlja i ako to finansira Federacija pisati izgleda i za svaku mjesnu zajednicu). Svakako, za kontradiktornost u konkursnim papirima odgovornost za slabost struke u polazištu snosi Federalno ministarstvo obrazovanja. Zna li 'Federalno ministarstvo obrazovanja' da je konkurs katastrofa? Definitivno, konkursnu križaljku sa pratećim kontradiktornostima trebalo je prostudirati i odustati ... Međutim, neki izdavači i autori su krenuli grlom u jagode, snalazili se ... a tek sada im je kriva konkursna procedura. To je slaba procjena.

Gospodin Željko Ivanković u svome tekstu u 'Danima' sugeriše da je gospodin Hažiabdić ekspozitura Sarajevo Publishinga. Inače Sarajevo Publishing je do sada već trebalo da reaguje na očitu zloupotrebu svojih izdanja i tekstualno i grafički od strane Bosanske knjige. No, Sarajevo Publishing javno kao svoju vlastitu promovira i distribuira Bosansku knjigu. Proizilazi da je i ovoga puta, kao i ranije, računicom sa dvostrukim udžbenicima Mustafa Alagić pokušao da ostvari barem polazni dvotrećinski monopol na tržištu. Prodaja i rasprodaja je završena. Pitanje je da li je uspio. Autori Sarajevo Publishinga su još jednom prevareni .

Gospodin Hadžiabdić očito nema stručnog znanja za pisanje udžbenika historije, ali ima utjecaja na mjestima gdje se zarađuju pare: '... a u zemlji Bosni Hadžiabdić i Alagić'.

Famoznoj Komisiji za zabranu udžbenika u 'slobodarskoj Tuzli' samo par riječi: Osmi razred je mila majka ...

hist-sves @ 12:34 |Komentiraj | Komentari: 0