Online informator
Historijske sveske
Anketa
Koji sadržaji iz historije vas najviše interesuju?






Kontakt
  • histsves@gmail.com
Novosti


Blog
srijeda, studeni 14, 2007

Od kada se prvi put kod čovjeka razvila svijest, suočio se i sa pitanjem svoga porijekla. Od tada pa do danas razvilo se na desetine različitih teorija o postanku ljudske vrste na Zemlji. Svjestan svoje “nesvjesnosti” o svome postanku čovjek je ulazio i u najsuptilanija teoretisanja što je imalo za posljedicu produkciju velikog broja ideja o mogućem nastanku ljudske vrste. 

Najveći dio tih teorija proizašao je iz aspekta čovjekove religiozne svijesti, mjestimično poprimajući i karakter zacrtane i neupitne dogme.  Jedna od takvih teorija koja će duže od milenijuma važiti kao jedina i neprikosnovena i koju je kao svoju religioznu dogmu prihvatao veći dio čovječanstva proizašla je iz starozavjetnog teksta. Ona se nalazi na samom početku prve knjige biblijskog Petoknjižja, Genezis-u ili Postanju (1,1-5,32).  

Ta teorija je  početak svih svetih spisa Abrahomove religije, i postati će sastavni dio  dogmi svih religizonih pravaca proizašlih iz hebrejskog monoteizma. Novi zavjet i Kur'an ovom pitanju ne daju cjelovit prikaz, nego ga spominju tek fragmentarno i uzgred u sklopu izlaganja o nekoj drugoj tematici ponavljajući opšta mjesta ili sažimajući sam starozavjetni tekst. U nekim dijelovima se unose i izvjesne modifikacije i dodaci ali koji bitnije ne narušavaju suštinu same starozavjetne dogme. Pošto je danas Abrahamova religija najraširenija na svijetu, sa najvećim brojem  privrženika, organizovanom u  formi desetina institucija normalno je bilo očekivati da ona bude i nazastupljenija u velikom dijelu populacije Planete. Ona je čak duže od jednog milenijuma bila i jedina dopuštena teorija pretočena i u zvaničnu dogmu na velikom dijelu Planete, dok se sve drugo smatralo herezom. I danas se ta dogma  ne napušta nego naprotiv pokušava da održi svoje mjesto u cjelokupnoj ljudskoj zajednici. Njeni pobornici nekritički i bespogovorno je protežiraju i nastupaju vrlo ofanzivno pogotovu na teorije proizašle iz naučnog aspekta čovjekove svijesti. Može se reći da je kraj XX st. početak XXI st. vrijeme i reakcije pobornika starozavjetne teorije. 

Međutim, kada se govori o prisutnosti starozavjetne dogme o postanku čovjeka  među stanovništvom se ne može  zaobići jedan bitan faktor. Pored interpetacije samoga teksta od strane sveštenstva ili bilo koga drugog  religioznog ili filozofskog pravca, postoji i tumačenje proizašlo iz raširene pučke religioznosti. Ona se manifestuje još većom raznolikošću i mnogobrojnim najrazličitijim verzijama. I te verzije proizašle iz pučke religizonosti kao i oficijelna dogma, se predstavljaju kao jasna i nepobitna činjenica. 

Ali pažljivijim čitanjem, i analizom teksta prvih glava Postanja, mogu se uočiti mnoge kontradikcije, neodumice pa i otvorena neriješena pitanja koja se moraju postaviti na tapet objašnjenja kako bi teorija o postanku, koju prihvata na milijune ljudi, dobila pravo mjesto u sklopu ljudske nauke. 

Sam tekst Postanja koji govori o postanku svijeta, čovjeka i prvim ljudima na Zemlji je prilično kratak u odnosu na ostala biblijska poglavlja, iako se odnosi na esencijalna pitanja u kojima se donose temelji ostataka teksta svetih zapisa, ali i po religioznoj dogmi i svrsishodnosti i razlogu čovjekovog bitka.  Ta nesrazmjera se može objasniti time da ni samim starim Hebrejima nisu bila u potpunosti jasna ova pitanja, pa  su im prilazili dajući im dosta uopštena objašnjena, na nekim mjestima skoro fragmentarne prirode,  jednostavno zaobilazeći odgovore ili ih potiskujući u smjeru njihovog skrivanja i ne direktnog navođenja. Jednostavno rečeno racio pisaca starozavjetne teorije nije još uvijek raspolagao sa dovoljno vjerskog, naučnog i idejno-filozofskog  znanja da bi se mogao suptilnije i sadržajnije posvetiti objašnjenjima čovjekove egzistencije, pa mu je pristupio na način kako to intrepretira starozavjetna teorija. Na osnovu svega stičemo dojam da je starozavjetna dogma, jedan kratak prolog, u sam idejni koncept i sadržaj svetih spisa koji je istovremno i nezaobilazan.      

Ako se pažljivije pristupi čitanju ove teorije, uočiti će se i samom tekstu prvih pet glava Postanja postojanje dvije različite verzije u opisu nastanka ljudske vrste. U prvih pet poglavlja postanja uočljivo je prisustvo dvije predaje, svećeničke i jahvističke, što nam i sugeriše i sam tok nastanka tih prvih poglavlja. 

Početak Postanja, počinje sa izvještajem proizašlim iz svećeničke predaje (1,1-2,4). Svećenički izvještaj je apstraktniji, razrađeniji, usklađen i nešto logičkiji, sa izvjesnim mistifikacijama. Prvi dio neodoljivo podsjeća na mitove drugih naroda o nastanku svijeta, na primjer na grčki, staroegipatski ili mesopotamski Enuma Eliš. Sveštenički izvještaj odiše i izvjesnom dozom intelektualizma, sklonosti redu i jasnoći. 

Drugi jahvistički izvještaj, koji slijedi za svećeničkim je bogat simbolikom i vrlo smionim skoro antopomorfističkim predstavama Boga. Oba izvještaja imaju zajedničku karakteristiku da postanak svijeta i čovjeka prikazuju kao jednostavan proces. Ne ulaze u detaljnije razmatranje, nego mnoge činjenice prikazuju zdravo za gotovo. Na navedeni način formulisana postavka o tako bitnom pitanju kao što je stvaranje svijeta rezultat je tadašnje ograničene sfere znanja i zbilje sa kojom je hebrejska svijest raspolagala. Od naroda koji se nalazio na periferiji  urbanih kultura Nila i Plodnog mjeseca i čija se ekonomika zasnivala na stočarstvu se nije više moglo ni očekivati. Pogotovu da uđe u složenija komplativna, religijska naučna i filozofska razmatranja, sistematsku i kritičku analizu  pitanja kao što je postanak svijeta i čovjeka. Stari Hebreji su se zadovoljili davanjem jedne manje-više površne konstrukcije koja je trebala da da odgovor na navedeno pitanje. 

Zbog već spomenutog postojanja dva izvještaja i htjenja da se da odgovor na drevno pitanje nastanka svijeta i na drugoj strani ograničenosti materijala i mogućnosti  starih Hebreja da daju neki temeljitiji odgovor nastala je starozavjetna teorija sa tako mnogo kontradikcija i nedoumica. Starozavjetna teorija vrvi suštinskim neslaganjem između pojedinih dijelova teksta, koji idu do te mjere da direktno detroniziraju jedni druge ili ostale odredbe. Najviše se to neslaganje osjeća upravo na najkontroverznijem pitanju koje govori  o postanku čovjeka. Ukratko rečeno po starozavjetnoj teoriji koju preuzimaju i Novi zavjet i Kur'an, odnosno kao svoju oficijelnu dogmu preuzele sve institucionalizovane  zajednice koje su proizašle iz Abrahamove religije, čitava ljudska vrsta je potekla od jednog rajskog para Adama i Eve, odnosno njihovog potomstva. To bi praktično značilo da je Bog stvorio samo dvoje ljudi, odnosno da je on bio samo stvaralac nukleusa ljudske vrste, dok bi onda svi drugi ljudi proizašli iz toga nukleusa, bez božijeg stvaranja na način kako je to urađeno sa Adamom i Evom. Tu se može sada postaviti drugo pitanje, a zašto se onda i kasnije taj metod stvaranja ne primjenjuje, zašto je on ograničen samo na "navodni" nukleus ljudske vrste. Da li je eventualno moguće da je, ako Bog već raspolaže sa potpuno slobodnom voljom koja nema nikakvih ograničenja, mogao da stvori nakon Adama i Eve i paraleno sa njima na način kako su oni stvoreni i druge ljude, i ako nije zašto nije, ako znamo da je sposoban to učiniti.

Kao što možemo vidjeti dosta nedoumica proizlazi samo iz same logike na kojoj se stvara ljudska vrsta na osnovu prezentirane teorije. Međutim pokazati će se da kako oficijelna teorija Abrahamove religije i njenih institucija o prvim ljudima, nema svoje pokriće ni u samom starozavjetnom tekstu, pogotovu kada se on tumači u smislu da su Adam  i Eva bili jedini ljudi na svijetu od kojih su potekli svi drugi ljudi.

Najuočljivije se to vidi na sljedećim primjerima;

Adam i Eva su imali u početku dva sina, Kaina i Abela, nigdje se ne spominju kćeri, što indicira da je na svijetu u tom momentu postojalo od čitave ljudske vrste samo 4 individue, tri muškarca i jedna žena. Da li je moguće da iz ovakve konstrukcije nastane čitava ljudska vrsta? 

Nakon Abelovog ubistva i svoga progonstva  Kain se obraća Bogu sljedećim riječima;

"...tko me god nađe može me ubiti" (4:14), Ako bismo bukvalno tumačili dogmu, na svijetu su tada postojali samo Adam, Eva i Kain. Iz smisla teksta  jasno je da Adam i Eva nisu mogli ubiti Kaina. Znači li to da postoje i drugi ljudi, koji nisu potomci  para proisteklog iz Raja. 

Postojanje drugih ljudi potvrđuje i naredna starozavjetna rečenica, u kojima se Bog obraća Kainu;

"...tko ubije Kaina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti. I Jahve stavi znak na Kaina da ga tko, našavši ga ne ubije." (4:15) Kain se nalazi u progonstvu, i na njemu se nalazi znak koji ga štiti da ne bude ubijen od nekoga. Ko li su ti na koje bi mogao Kain naići i koji bi ga mogli ubiti. 

Iz smisla teksta jasno je da je riječ o ljudima, a ne nekim drugim bićima. Iz Kainovog "dijaloga" sa Bogom se može razlučiti da bi se zbog Abelovog ubistva na Kainu mogla izvršiti neka kazna u vidu krvne osvete, odnosno da je zbog zločina Kain prognan iz svoje rodovske zajednice i da je time automatski izgubio zaštitu svoga roda ili bratstva i bio  izložen na milost i nemilost. Kazna progonstva, koja je podrazumijevala kidanje svih veza sa zajednicom  je inače u ranim društvima smatrana najtežom, jer bi njom pojedinac bio izbačen iz okvira zakona, običaja i vladajućih normi. One se na njega ne bi primjenjivale i on bi se automatski smatrao za ništa, i bilo kakvo djelo učinjeno nad njim ne bi podlijegalo sankciji. Samo u smislu takvog shvatanja Kainovih žalopojki upućenih Bogu, razumljiva je sva opasnost situacije u kojoj se Kain našao. Bila je potrebna tek božanska milost da bi se Kain spasio. Ali od koga je to trebalo štititi Kaina? Od Adama i Eve? Vrlo teško. Mi na prethodna dva primjera imamo evidentno osjećanje prisustva drugih ljudi, iz drugih rodova ili bratstava. Međutim pošto je bi strikto navođenje tih ljudi proizvelo potpuno nesuglasje sa osnovnom idejom o nastanku čovjeka, onda je racio starih Hebreja i njihovih teologa potisnuo, bolje reći sakrio prisustvo tih ljudi, u drugi plan. Tako da se ono može uočiti tek kada se zanemari prvi sloj teksta i čita između redova.      

Pored ovih primjera u kojima se osjeća "skriveno prisustvo" ljudi, ne sinova i kćeri Adamovih, niti u bilo kojoj vezi sa njim i Evom, postoji i drugi primjer gdje se direktno i spominju drugi ljudi. 

Zbog ubistva Kain je bio prisiljen da ode u zemlju Nod, istočno od Edena gdje se nastanio i upoznao svoju ženu sa kojom je imao sina Henika. U zemlji Nud Kain je podigao grad i nazvao ga imenom svoga sina (4:16,17,). Iz ovoga slijedi da su i u zemlji Nud, ne samo u zemlji Edenu postojali ljudi, jer je tu Kain upoznao svoju ženu i sagradio grad. Kain sigurno ne bi sagradio grad ili bilo kakvo drugo naselje da nije postojala veća populacija koja bi se mogla smjestiti u taj grad. 

Adam i Eva su nakon Abelovog ubistva i Kainovog progonstva, dobili još jednog sina-Šeta, koji je opet imao sina Enoša. S kim je to Šet imao sina, ko je bila Enošova majka. Jasno je da Enošova majka nije bila potomak Adama i Eve, jer nigdje se ne spominju druga Adamova i Evina djeca izuzev Abela, Kaina i Enoša. Izuzev ako stari zavjet u najboljoj tradiciji patrijarhata nije zanemarivao žensku djecu. Međutim  imajuči u vidu da je Hebrejski zakonik koji je imao božansku areolu zabranjivao incest, proizilazi da Šetova žena nije mogla biti i njegova sestra.

Svi ovi navedeni primjeri su više nego i dovoljni dokazi da ni sam Stari zavjet ne može opovrgnuti postojanje drugih ljudi koji nisu potomci niti su u bilo kakvoj vezi sa Adamom i Evom. Ako ti ljudi koji postoje, jer niko drugi nemože ubiti Kaina niti nam je jasno kako je nastala Kainova žena, ni odakle su došli ljudi za koje Kain gradi grad, onda nam se sasvim razumljivo postavlja pitanje kako su ti ljudi  potekli. Stari Zavjet ne daje niti jedno objašnjene za prisustvo niti čak pokušava da odgovori na ovo pitanje. 

Da možda ti ljudi nisu nastali procesom evolucije, revolucije ili nekim drugim razvojnim putem, možda su oni potomci australopiteka i neandratalca. Kada se sve činjenice postave na svoje mjesto, bez ikakvih predubjeđenja potpuno se urušava starozavjetna  dogma institucionalizovanih religijskih zajednica  o postanku čovjeka. 

Kao zaključak, cjelokupno se nameče  da svijet i čovjek jesu stvoreni i postali, ali ne na  onaj slikoviti način kako ga opisuje starozavjetna teorija a prihvatili svi religiozni sistemi proistekli iz Abrahamove religije.

Zbog značaja koja starozavjetna teorija ima u svijesti velikog dijela stanovništva potrebno je da teolozi smognu dovoljno snage da bar pokušaju dati odgovore na ova pitanja makar to značilo i obaranje sistema religioznih dogmi u institucijama koje zastupaju Abarahamovu religiju ili bar misle i tvrde da je zastupaju.

Dr.sci. Salmedin Mesihović

hist-sves @ 12:19 |Komentiraj | Komentari: 0