Online informator
Historijske sveske
Anketa
Koji sadržaji iz historije vas najviše interesuju?






Kontakt
  • histsves@gmail.com
Novosti


Blog
srijeda, listopad 31, 2007
            Krajem XV st. zapadnoevropske atlantske zemlje otisnule su svoje brodove na pučinu morskog beskraja tražeći nove puteve za trgovinu, nova nalazišta plemenitih metala, nove zemlje za naseljavanje, nove narode kojima će donijeti «spas» njihove duše. Tada će Zapad definitivno stati na pijedestal historijske pozornice svijeta. Ali šta se desilo sa narodima koje su Evropljani «otkrili», koji su živjeli u zemljama «Novog svijeta». Sudbina tih naroda može se podvesti pod samo jednu riječ-katastrofa. Narodi tzv. «Novog svijeta» jednostavno nisu imali sreće, da svoj evolucijski razvitak nastave i dovedu do kraja, on je bio u periodu kraj XV st.-XIX ne samo namjerno brutalno prekinut, nego totalno razoren na pojedinim mjestima i u pojedinim periodima sa obilježijima genocida i kulturocida, potpune destrukcije načina života pa i golog uništavanja domorodačkog stanovništva. Uz sve nevolje koje su im donijeli istraživači, osvajači i doseljenici, posebna vrsta pridošlica iz «Starog vijeka» imala je uništavajući karakter po starosjedioce.
            Čitav niz epidemija, na koje su Evropski doseljenici otporni, među kojima su bile i bolesti koje su Evropljani nazivali «dječijim», a koje su bile sasvim normalna pojava među ne samo evropskim stanovništvom, nego uopće među svim narodima «Starog svijeta», pogodile su ljudsku masu «Novog svijeta» imajući po nju mnogo gori efekat nego sve najezde smrtonosnih epidemija svih vrsta kuga koje su hronično navirale i uzimale svoj ljudski danak među stanovništvom «Starog svijeta» od starog vijeka pa sve skoro do novog vijeka.
            Dovoljan je bio samo jedan bolesni španski vojnik, francuski misionar, engleski i nizozemski trgovac, ili jedno dijete doseljenika, oboljele od jedne za Evropljane uobičajene, kratkotrajne i bezopasne po život bolesti da nestanu čitava sela i izumre njihovo stanovništvo. Epidemije su uzimale skoro 90 % populacije, procent koji nije ni približan ni najgorim procjenama smrtnosti izazvane najtežom epidemijom zabilježenom u historiji koja je pogodila Mediteranski bazen i Evropu sredino XIV st. (procjene smrtnosti se kreću od 30 % do 50 %). S tim da je potrebno naglasiti da su to bile epidemije bubonske kuge, «crne smrti» a ne pljuskavica, zaušnaka, rubeola i sl, i paradoksalno izgleda činjenica da male boginje na sebi nose više ljudskih duša nego crna smrt. Na primjer samo na prostoru sjeverne Amerike (bez srednje Amerike) u vrijeme dolaska Evropljana procjenjuje se da je živjelo oko deset miliona ljudi, a nakon kontakta sa Evropljanima postali su izloženi najezdi čitavog niza bolesti, od kojih su se za njih najopasnije pokazale male boginje i ospice. Nivo smtrnosti je u pojedinim rejonima dostizao visinu od 90 % do 95 %. Čitave oblasti su ostajale potpuno prazne i otvorene za evropsku kolonizaciju, a domorodačka kultura i naselja su «šaptom» nestajala. Iako u većini slučajeva Evropljani nisu namjerno izazvali epidemije među stanovništvom koje su zatekli, ipak je pošto su brzo uočili neotpornost američkih Indijanaca na čitav niz bolesti koje su za njih bile bezopasne primjenjivali i namjerno prenošenje bolesti, pa u tome kontekstu nailazimo i na najranije primjere biološkog rata. Britanci i američki kolonisti su pobunu Pontijaka iz 1763 god. ugušili najviše zahvaljujući tome što su namjerno doturili Indijancima ćebad koja su koristili oboljeli od malih boginja. Potrebno je naglasiti da se ukupna populacija američkih Indijanaca pred dolazak Evropljana procjenjuje na oko 100 miliona, što bi iznosila u to vrijeme 1/6 ukupne ljudske mase na Planeti. Učinak «dječijih» i veneričnih bolesti na stanovništvo Pacifičkih otoka i Australije je isto bio ubistven.
            Kada se sagledaju sve ove činjenice možemo se jedino zapitati koji su to bili razlozi zbog kojih su starosjedioci «Novog svijeta» bili potpuno neotporni na bolesti koje su bile tako uobičajene i bezopasne u Starom svijetu i među evropskim doseljenicima. Pošto sve rase, svi narodi Planete pripadaju jedinstvenoj ljudskoj zajednici i da potiču iz istog genetskog jezgra, na prvi pogled je nejasno da postoji tolika izražena razlika u otpornosti među stanovništvom Novog svijeta, poglavito obje Amerike i zemalja Starog svijeta. Imajući u vidu da je porijeklo svih ljudi isto jasno je da su možda u jednom vremenskom momentu i preci naroda Starog svijeta na isti način bili neotporni na bolesti koje su bile smrtonosne na američke Indijance, Polinežane i sl. Posebno u tome aspektu treba računati i sa faktom da su Američki Indijanci imaju istu rasnu osnovu kao i stanovništvo Istočne Azije, što znači da je stanovništvo npr. Kine i Japana ima bliže porijeklo sa Sijuksima, Astecima i Inkama nego sa Evropljanima. Polinežani su se opet sa svoje strane od svoje azijske jezgre odvojili još znatno kasnije (hiljadama godina kasnije) u odnosu na većinu zajednica američkih Indijanaca. Ali Kinezi i Japanci, za razliku od američkih Indijanaca i Polinežana nisu umirali od dječijih bolesti koje su im donosili Evropljani. E na ovom mjestu se sada jasno postavlja pitanje ne zašto su američki Indijanci i Polinežani bili neotporni, nego kada su i zašto narodi Starog svijeta stekli otpornost na čitav niz bolesti koje uobičajeno zovemo «dječijim» bolestima. Jasno je da su američki Indijanci, i starosjedioci Okeanije bili neotporni na spomenute bolesti jer su u zonama u kojima nije bilo uzročnika «dječijih» bolesti izolovano živjeli, u načelu, hiljadama godina u odnosu na razvitak ostatka čovječanstva koji je živio u zemljama «Starog svijeta». Iz ovoga bi slijedio zaključak po kome se otpornost javila tek u razdoblju nakon razdvajanja predaka Američkih Indijanaca i Polinežana od ostatka Azijata. Naravno to razdvajanje se nije desilo odjednom nego je bilo obilježeno procesom koji je trajao jako dugo, i u vidu navrata. Preci američkih Indijanaca su se počeli odvajati od Azijata otprilike prije između 15 000 do 12 000 godina, iako postoje indicije da je bilo kontakata između Azijata, Polinežana i američkih Indijanaca i u znatno kasnijim razdobljima. Posljednji su se odvojili od azijske mase preci Polinežana cc početkom II milenijuma pr.n.e., ali oni sa sobom na čitav niz «rajskih otoka» Pacifika sa sobom nisu donijeli i otpornost na dječije bolesti, što im uostalom nije ni trebalo u naredna tri milenijuma, sve dok se na horizontu nisu pojavila prva jedra evropskih brodova. Azijski negroidi, Melanežani, Aboriđini i Tasmanci predstavljaju neku sasvim drugu priču i oni su izolovano od ostatka čovječanstva živjeli desetinama hiljada godina, objedinjavajući u sebi i odlike i paleo-rasne podjele čovječanstva. Da li iz svega iznesenog znači da se otpornost na «dječije» bolesti razvila u Starom svijetu tek nakon početka II milenijuma pr.n.e., odnosno nakon što je i on prošao čitav niz epidemija koje bi decimirale njegovu populaciju na isti onaj način kao što se to desilo sa Novim svijetom. Preživjeli bi u tome slučaju postupno razvili svoju otpornost na uzročnike čitavog niza bolesti, s kojima su otada uporedo živjeli. Te bolesti, nekada pandemičnog karaktera sa visokim nivoom smrtnosti u Starom svijetu su se među otpornim zajednicama zadržale najviše u formi oboljenja koja su najviše napadala djecu, ali sada uglavnom bez smrtonosnog ishoda. Istina ukoliko bi odrasla individua oboljela kojim slučajem od njih bolest bi nakon svoga prestanka mogla ostaviti teže posljedice, ali nije se izravno umiralo od nje. Pojedinci su čak sa svoje strane mogli razviti i potpunu otpornost na uzročnike bolesti. Naravno ni imunitet na smrtonosno dejstvo pa i samo oboljevanje od čitavog niza bolesti koje su bile nepoznate starosjediocima Novog svijeta, nisu se razvili odjednom u Starom svijetu niti u svim njegovim zajednicama u isto vrijeme, niti uostalom i danas sve njegove zajednice na isti način podnose težinu bolesti. Možemo pretpostaviti da se imunitet razvijao postupno, možda hiljadama godina i da je napredovao polako iz zemlje u zemlju sve dok na kraju nije obuhvatio čitav Stari svijet. Vrijeme razdvajanja Polinežana, koji nisu imali imunitet, i Azijaca bi u tome pogledu možda predstavljalo terminus postquem u odnosu na razdoblje u kome su i posljednje zajednice u Aziji, pa i u Starom svijetu uopće, stekle imunitet na smrtonosno dejstvo «dječijih» i drugih bolesti. Da li to onda znači da se imunitet prvo razvio na zapadu Starog svijeta, u Evropi, Bliskom istoku i mediteranskom bazenu. Iako je to samo teorija bez jasnijih dokaza, ona je i moguća. U prvo vrijeme svoje masovne pojave među ljudima, «dječije» bolesti su sigurno imale katastrofalne efekte na zajednice u kojima bi se pojavile epidemije, pravi armagedon. Međutim preživjeli bi razvili imunitet i postupno obnovili svoju populaciju, ali bolesti ih nikada više ne bi napustile i epidemije su se sigurno onda širile zajedno sa onim zajednicama koje su bile imune na smrtonosno njihovo dejstvo. Moguće je stoga pretpostaviti da su i mnoge seobe i nagli nestanci čitavog niza neolitskih kultura bili praćeni i sa smrtonosnim epidemijama «dječijih bolesti». Na taj način su bolesti i otvarale nove prostore naseljavanju zajednica sa imunitetom, ali i razvijale otpornost među preživjelim u onim zajednicama u kojima nije dolazilo do miješanja sa imunim populacijama niti do doseljavanja imunih zajednica. I u toku II milenijuma pr.n.e. lančani proces sticanja imuniteta među ljudstvom koje je prebivalo na prostorima Starog svijeta bi se završio negdje u jugoistočnoj Aziji i Indoneziji. I nakon pauze od tri i po milenijuma on se nastavio i u Novom svijetu, sve dok konačno čitavo čovječanstvo ne bude imuno na smrtonosno dejstvo «dječijih» bolesti, uključujući i preživjele iz domorodačkih zajednica Novog svijeta.
            Sporije širenje imuniteta (koje je trajalo sigurno više milenijuma) u Starom svijetu razumljivo je ako se ima u vidu opće-kulturni nivo razvitka Starog svijeta u vremenima kada su njime bjesnile smrtonosne epidemije «dječijih» bolesti, koji je bio na niskom nivou. Brzo širenje od samo par stoljeća, ali zato sa karakteristikama sudnjeg dana, u Novom svijetu jasno je ako se ima u vidu da su donosioci bolesti bili vrlo pokretljivi, preduzimljivi i da su se nalazili na dostignutom znatno većem kulturnom i civilizacijskom nivou razvitka.
           Evropljani i uopće zajednice koje su živjele na zapadu Starog svijeta u stekli svoj imunitet vrlo rano, i možda bismo mogli Veliku indoevropsku seobu i nestanak čitavog niza neolitskih evropskih kultura povezati i sa bolestima koje su donosili Indoevropljani.

Dr.sci. Salmedin Mesihović
hist-sves @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare